Реч лингвисте

ШТА ТРЕБА ЗНАТИ О ГЛАГОЛУ ТРЕБАТИ

пише: проф. др Рада Стијовић (Институт за српски језик САНУ).

Рада Стијовић       Глагол требати може бити пунозначан и тада има личне глаголске облике: требам, требаш, требамо итд.: „Требају ми твоји савети”; „Пожури, требаш ми”; „Требао му је кишобран”. Овај глагол може бити и непотпуног значења, тада се допуњава другим глаголом, а стоји у трећем лицу једнине, које је одлика безличности (треба, требало би, требало је): „Треба да учиш”; „Требало је да пожуримо”; „Требало би да стигнемо на време”.

         Погрешно је: „Требаш да учиш”, „Требамо да пожуримо“. Проблем се јавља када се субјекат нађе испред глагола требати, а реченица је у прошлом времену или кондиционалу. Ако поштујемо правило о безличности помоћног глагола требати, реченица би морала да гласи: „Стигли су сви они који су требало да се такмиче”; „И он би требало да дође”.

      Ово је као да смо рекли „Стигли су сви који су морало да дођу”. Реченица се може исправити тако што ће се глагол требати пребацити на прво место: „Требало би да и он дође”. Када то није могуће, једино решење је ставити глагол требати у лични глаголски облик: „Стигли су сви они који су требали да се такмиче”. Нема потребе круто се држати правила о глаголу требати. Много су тежа ова синтаксичка огрешења.

коментара

  • Problem sa I ON BI TREBALO DA DOĐE ne vidim, a u drugom slučaju ga vidim, jer nikad ne bih rekao: TREBALO SU da dođu… nego TREBALO JE da dođu.

    • Навешћемо вам одломак из „Српског језичког приручника“ који се односи на овај пример: „У другом примеру (Ми нисмо требали да дођемо, али смо ипак дошли) суштина реченице захтева да субјекат ми дође на почетак и зато не би било никакво решење преправити реченицу у „Није требало да ми дођемо“ (а још горе би било „Ми није требало да дођемо“, због неслагања глагола са субјектом) … Принуђени смо, дакле … да допустимо и личне облике глагола требати у случајевима када је овај у прошлом времену или кондиционалу и када му субјекат претходи (где се под субјектом подразумева и релативна заменица). При томе треба имати у виду да је ово изузетак од општег правила… (Српски језички приручник, стр. 149).

      Такође, И. Клајн и П. Пипер су у „Нормативној граматици српскога језика“ (Матица српска, 2013) препоручили: „Изузетно, у односним реченицама каткад се мора дозволити и лична употреба деонтичког требати, пошто се безлични глагол не би могао сложити са субјектом: Дошли су сви они који су требали да дођу. Не би било добро: Дошли су сви они који је требало да дођу“ (стр. 165).

      Дакле, и у једном и у другом случају (су требало/ је требало) безлична употреба глагола требати у прошлом времену или кондиционалу (са субјектом који долази испред глагола) доводи до неслагања субјекта и предиката, односно нарушавања конгруенције.

      • Na stranu što nemam nikakav problem sa konstrukcijom „Došli su svi koji je trebalo da dođu“, moram da kažem da mi ni Vaša objašnjenja nisu u potpunosti jasna. Ovde govorimo o dva potpuno različita, homonimna glagola koji se jasno diferenciraju u značenju. U prvom slučaju, glagol trebati ima lične glagolske oblike i tumačimo ga kao „biti potreban, imati potrebu“. U drugom slučaju, glagol trebati, u značenju „morati“ ili sličnom, bezličan je.

        Pošto smo se složili oko ovoga, nije mi jasno zašto pravite izuzetak samo u slučaju prošlog vremena i kondicionala, i to kada se subjekat nađe ispred glagola? Šta se, po Vama, dešava u prezentu? Na primer, da li ćete reći da stižu svi oni koji treba ili koji trebaju da se takmiče? Ako se u prezentu ne pravi ta distinkcija, a po Stevanoviću se, na primer, ne pravi, jer on navodi „Ti treba (a ne trebaš) da dođeš“, zašto bi onda u prošlom vremenu ili kondicionalu bilo drugačije?

        Primer koji navodite, „Mi nismo trebali da dođemo, ali smo ipak došli“, zapravo jeste identičan sa konstrukcijom „Nije trebalo da (mi) dođemo, ali smo ipak došli“, jer nastaje tzv. „podizanjem subjekta“ iz zavisne klauze u glavnu rečenicu. Iako bi u tom slučaju glagol trebalo da kongruira sa subjektom, on to ne može jer je po definiciji bezličan. Ako bismo prihvatili vaše izuzetke, onda ovaj glagol ne bismo više mogli označavati kao bezličan ni u kom slučaju. Stoga, po meni je logičnije konsekventno posmatrati glagol „trebati“ (u znač. morati) kao bezličan, a slučajeve u kojima ne dolazi do slaganja subjekta i predikata (npr. „Mi nije trebalo da dođemo“), kao izuzetke u pravilima kongruencije. Ovi izuzeci su uslovljeni specifičnom semantičkom strukturom glagola „trebati“ koja uslovljava njegovu „specifičnu“ sintaksičku realizaciju.

        • Ne znam kako je subjekat podignut u rečenici : „Mi nismo trebali da dođemo ali ipak smo došli“. Upotreba glagola „trebati“ u ovoj konstrukciji nije drugačija od upotrebe gomile drugih glagola u istoj konstrukciji.
          Izdvojio bih dva problema u diskusiji ovog problematičnog zakona kojim se uređuje upotreba glagola trebati. Prvo, objašnjavanje sintakse jezika promovisanjem površnih semantičkih zaključaka u jezičke zakone ne vodi nikuda. Ta pravila su osuđena na to da budu i nekonzistentna i nekoherentna i da ih prati veliki broj korolara kao u Marfijevim zakonima.

          Glagol „trebati“ ima isto značenje u konstrukciji „Trebaš mi..“ i „Trebaš da učiš“, ovdje se ne radi o homonimima. To što su semantičke uloge argumenata u rečenici drugačije ne znači da je značenje glagola „trebati“ drugačije.

          I drugo, potpuno je nejasno u kom smislu je značenje glagola „trebati“ potpuno (punoznačan, da iskoristim ovaj zaista dramatičan izbor riječi) u „Trebaš mi“ ali je nepotpuno u „Trebaš da učiš“.
          O tome bi sad moglo dosta da se kaže, ali kad je u pitanju upotreba jezika nije neophodno da se ulazi u sitna crevca da se objasni sintaksa glagola trebati. Imamo jezički korpus u kojem je ova „lična“ upotreba glagola trebati široko i visoko i duboko zastupljena i ko nije lijen može da pogleda ako mu trebaju dokazi da je ta upotreba nesumnjivo standardna u srpskom jeziku.
          Ako naš proslavljeni političar počne svoje izlaganje ovako:

          Ljudi trebaju da znaju..

          nije prekršio nikakav standard jezika, nije izgovorio ništa što bilo kome može zaparati uši i nije izgovorio ništa što već nije čuo i pročitao bilion puta u svom životu. I da ne pričam o tome da je ovaj glagol „trebaju“ ovdje i punokrvan i punoznačan, nije malokrvan i nema nepotpuno značenje. Mogao je da dramatizuje malo pa da bude: Ljudi moraju da znaju.. .ili je mogao da upotrebi neki drugi od gomile glagola koji bi se tu jednako dobro uklopili.

          • I još jedno pojašnjenje u vezi Milanove sintaktičke analize rečenica, i probaću što kraće (pa ću se onda vratiti da pogledam ima li odgovora za 7-8 godina, pošto je to otprilike dinamika komentarisanja učesnika). I da napomenem uz to da se nisam bavio našom sintaksom, tako da nisam upoznat sa teoretskim okvirom i terminologijom koja se koristi u našoj lingvistici. Nešto više sam se bavio engleskom sintaksom pa onda sa te tačke gledišta kratak komentar.

            Mi nismo trebali da dođemo, ali smo ipak došli“, zapravo jeste identičan sa konstrukcijom „Nije trebalo da (mi) dođemo, ali smo ipak došli“, jer nastaje tzv. „podizanjem subjekta“ iz zavisne klauze u glavnu rečenicu.

            Ovaj test izgleda prilično jednostavno samo što bi ga prošli svi mogući glagoli koji za komplement mogu da uzmu „da“ rečenicu. Ako uzmemo neki glagol koji je što bi rekli stari Crnogorci par eksalans primjer „non-raising“ glagola, mogli bi onda da zaključimo isto:

            „Nismo planirali da dođemo ali smo ipak došli“ bi onda „podignuta“ verzija rečenice : „Nije planirano da dođemo ali smo ipak došli“.

            I kao što rekoh, to isto bi mogli da uradimo sa bilo kojim drugim glagolom koji uzima ovaj komplement. Naravno, to je sad nesporno da je subjekat glagola „planirati“ njegov i sintaktički i semantički argument, tako da tu analizu vjerovatno niko ne bi gurao.

            Za razliku od Milana, koji je mišljenja da je sintaksa glagola „trebati“ rezultat njegove „specifične semantičke strukture“ , ja smatram da ovaj glagol nije ni po čemu specifičan u ovoj konstrukciji, i da se ovim dubioznim semantičkim natezanjima bespotrebno zamagljuju jasne jezičke činjenice u vezi ovog glagola. (čuo sam sve, piše u priručniku ne može genitiv, u vezi bez veze, sad da to ne ispravljamo pa ćemo drugi put).

            Ova konstrukcija „Nije trebalo da..“ je zasebna sintaktička konstrukcija koju bi u engleskom nazvali „ekstrapozicija“ i forma glagola „trebalo“ je naravno prilagođena subjektu, u ovom slučaju nečemu što možemo nazvati „to“. U zavisnosti od glagola u pitanju taj subjekat se nekad i ubaci ali najčešće je ili suvišan ili je potpuno isključena njegova upotreba u rečenici.

            Znači, onako kako usklađujemo glagol „trebati“ sa subjektom u „Mi nismo trebali..“, „Nije trebao..“ itd. to isto radimo u ovom slučaju, gdje subjekat nema značenje i sintaktički nije neophodan. (u engleskom je ovaj „dummy“ subjekat neophodan naravno kao „placeholder“ za mjesto subjekta u rečenici). Može ova konstrukcija da se zove i „bezlična“, kad već subjekat nema značenje, i to može biti jedan razlog za njeno postojanje u jeziku. Možemo reći:

            Začudilo me (to) da …
            Iznenadilo me (to) da..

            a može i:

            Začudio sam se da..
            Iznenadio sam se da..

            U engleskom se upotrebom ekstrapozicije „teški“ semantički subjekat u rečenici gura na kraj da bi se zadovoljili zahtjevi prirode jezika. Pretpostavljam da takvi razlozi figuriraju i kod nas, ali to sad nije ni važno. Ono što je bitno uočiti je da je semantički subjekat glagola „trebati“, „planirati“, „začuditi se“ itd. u ovoj konstrukciji različit od semantičkog subjekta u sličnim konstrukcijama sa „normalnim“ subjektom. Znači, u „planirao sam da..“ subjekat sam „ja“ a u „planirano je da..“ subjekat glagola je to što je bilo predmet planiranja. Ovo isto se naravno odnosi i na svaki drugi od mnoštva glagola koji se mogu upotrebiti u ovoj istoj konstrukciji.

            Znači, ako je već potrebno debelo objašnjenje zašto je „ispravno, punoznačno & punokrvno“ i nimalo nije pogrešno ovo „Trebaš da učiš..“ , nije teško objasniti. To je zaista misterija kako je prof. Stijović uočila ovaj problem isključivo u prošlom vremenu i kondicionalu, ali ono što sigurno znam je da to nije ni problem, a nije ni neobjašnjiva neprirodna pojava koju ćemo (kao i sve druge slične jezičke stvari koje pregaoci normiranja nemilice trpaju u priručnike) sad pripisati nepismenosti naroda. Ne umije narod kako treba nego uvijek kako ne treba, to je poznata mantra.

            Da zaključim, ako je neko uopšte stigao do ovog dijela. Razlog što se bilo ko od nas može odlučiti da kaže „Trebaš da učiš..“ kao i „Treba da učiš..“ je veoma objašnjiv i uopšte nije ni neprirodan ni natprirodan. Ako se odlučimo za „Trebaš da učiš..“ izabrali smo regularnu (kanonsku) konstrukciju gdje se glagol prilagođava svom subjektu. Kada kažemo „Treba da učiš“ biramo konstrukciju gdje je semantički subjekat glagola rečenica „da učiš“, a njegov sintaktički subjekat izostavljen. (rekoh možemo ga nazvati „to“ budući da se u većini slučajeva može i ubaciti u rečenicu, i onda postaje jasnu zašto je forma glagola „planirano“, „iznenadilo“ itd. )

      • Nisam stručnjak, ali me ova objašnjenja zbunjuju. Slažem se sa Milanom Vujačićem, čije je objašnjenje meni razumljivije. Ne smeta mi ,,Mi nije trebalo da dođemo, ali smo ipak došli“, ali ako je iz nejasnih razloga to u prošlom vremenu i kondicionalu neprihvatljivo, siguran sam da je uvek moguće naći rešenje da subjekat bude iza glagola trebati (npr. Iako nije trebalo da dođemo, mi smo ipak došli)

      • Poslao sam poruku na vaš mejl, ali evo i ovdje par riječi ako dozvolite. U mojoj ličnoj upotrebi, i u upotrebi ogromnog broja ljudi je i ovo bezlično „treba“ a ništa manje u upotrebi su i ovi nepravilni „lični“ oblici ovog glagola. To što se to nekome ne uklapa u njihovu teoriju ispravnosti jezika to nije problem miliona ljudi koji govore ovaj jezik, to je isključivo problem sastavljača tih pravila.
        Evo jedan primjer sa pravilnom, bezličnom upotrebom glagola „treba“, a istovremeno je i dobar savjet: Svi oni kojima je na srcu normiranje treba da nađu neku korisnu djelatnost gdje mogu da primijene svoj talenat i treba da se ostave jezika. Ako bi na primjer sastavljali aluminijumske profile dali bi idealan doprinos u jednoj važnoj proizvodnoj djelatnosti, a uz to bi ljude koje se bave jezikom poštedjeli svojih nesuvislih pravila, koja važe uvijek osim onda kada ne važe.

  • Правило је једноставно слуђујуће! У једном случају овако, у другом случају онако. ЗАШТО? Зашто за глагол требати није остављена макар могућност да у свим положајима, глаголским временима итд. буде пун?
    О поређењу с глаголом морати да не говорим. Наравно да „Стигли су сви који су морало да дођу” звучи ужасно. Али ако већ правимо аналогије, ево како би звучала аналогија са правилно употребљеним глаголом требати: „Требало би да и он дође“ -> „Морало би да и он дође.“
    Не желим да дискредитујем госпођу Стијовић, и разумем када треба користити безлични а када лични облик глагола требати, само сам уверена да је премало оних који то умеју у свакој ситуацији да употребе како треба и да су стандардолози овде застранили у потреби да пошто-пото истерају једно правило које се „у животу“ једва држи на ногама.

  • O, коначно и о овоме да се проговори, а не да се људи држе безличног облика ко пијан плота.

  • Vaše objašnjenje mi se uopšte nije dopalo (tj. nije me ubedilo), kao ni objašnjenje profesora Klajna – inače ga veoma cenim i uglavnom me, skoro uvek, ubedi… U ovoj polemici ubedljivije je ono što je u komentaru napisao Milan Vujačić. Ako mora/treba ovako kako ste vi i profesor Ivan Klajn rekli, meni je prihvatljivije da ovaj glagol u svim varijantama bude lični – bez izuzetaka i dodatnog zbunjivanja…

Оставите одговор на Mirjana X